-Piše: Nikola Ivanović

Prošle nedjelje moguće je da su presječene dileme. Vladika Joanikije glasnuo se iz Đurđevih stupova, gdje se nalazi u samoizolaciji: „Ako se ne postigne dogovor sa Vladom, nastavljamo s litijama čim prođe opasnost od virusa korona”.

Nadamo se da se neće reprizirati krvave beogradske litije, kad je u sitnim noćnim satima u skupštini izglasan konkordat 23. jula 1937. godine kada je buknuo u našoj istoriji najveći sukob vjernika i sveštenstva s vlašću. Iste noći umire patrijarh Varnava! Sveti arhijerejski sabor saopštava da se SPC nalazi „u stanje progonstva”. Kardinal Stepinac osuđuje litije.

Srećom, uslijedio je kompromis. Obje strane su popustile. Narod je tukla izjamljena policija, a bivši ministar unutrašnjih poslova Anton Korošec, slovenački jezuita, motivisao je batinaše, jer ih u Srbiji nijesu mogli naći da tuku narod.

Ukoliko Vlada odbije dogovor i insistira na striktnoj primjeni zakona, nosiće teret istorijske odgovornosti, što bi vodilo u konflikt i u ono narodno prokletstvo „da ih ih narod po prstu kazuje.”

Dakle, slijedi vraćanje na početne pozicije. Jer ta većina na ulici nijesu bili napadači, nego branitelji s punim moralnim pokrićem pa bi sprovođenje zakona na silu mogao biti uvod u hronologiju tragičnih grešaka.

Više poruka smo čuli da će svetinje braniti svojim životima. Crnogorci ne brane samo svetinje, nego svoje dostojanstvo, čast i uspomenu na slavne pretke, koje bi, ćutanjem, po drugi put ubili. A većina na ulici odupire se naumu koji bi donio neprocjenjivu štetu stabilnosti države i spokoju njenih građana. Svjesno su prihvatili izazov i, izgleda, boriće se do kraja. Mekan je, čak premek taj bedem neznanja oko institucija, koje imaju kategorički imperativ – uzeti nešto što nikada nije bilo njihovo. Držati se kurjačkog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ne vodi ka trijumfu pravde. Moguće da su zakonopisci računali na navikavanje i prilagođavanje Srba, koje, po njima, nijesu pokazali Indijanci pa su nestali.

Treba ponoviti da zakon ima svojstvo zakona ako je u skladu sa zdravim razumom, a ako nije u skladu sa njim naziva se nepravednim zakonom pa u takvom slučaju prestaje biti zakon i više postaje činom nasilja. Teško je pobjeći od stava da su ostaci komunista-boljševika mogli insistirati da u građanskoj državi formiraju novu, autokefalnu crkvu, što bi mogli staviti pod kapu lenjinističkih vaskrslih boljševičkih fosila. I Pavelić je neuspješno pokušao da formira autokefalnu hrvatsku pravoslavnu crkvu. A uloga ovog mrtvorođenčeta u Hrvatskoj svodila se na denacionalizaciju Srba. Glavni propagator nove crkve u Hrvatskoj bio je Crnogorac, Savić Marković Štedimlija, koji je u Zagrebu pokrenuo časopis „Glas pravoslavlja”. Priredio je i „Pravoslavni kalendar” za 1943. godinu. Ruski emigrant, raspop Gergomen, tek kad su mu ponudili visoku platu prihvatio je da bude „mitropolit ” državne hrvatske pravoslavne crkve.

Neznalice imaju više smjelosti pa im izmiče racionalna procjena negativnih posledica političkog nauma. Recimo, diskriminatorski odnos prema Srbima u Crnoj Gori već ima negativne posledice. Prema popisu stanovništva 1991. u Srbiji je bilo 140.000 Crnogoraca, a koliko ih ima danas? Po nekim procjenama oko 40.000. Upravo zbog niza kontraefekata ovo je pitanje na kome se testira zrelost zvanične vlasti i vlade u kojoj su mjeri situirana demokratska načela vezana za sporni zakon. Prije svega ostaje najbitnije – koje rješenje vodi stabilnosti države. Taj prećutni prezir institucija s viškom moći prema većini postaje dodatni motiv za otpor, čime dobija blagoslov, jer pojedinci u masi govore sebi da djeluju u sopstvenu odbranu, prije svega iz straha da će izgubiti identitet i crkvu. Masovne litije su odagnale strah pa je ta većina koja je prelila ulice postala barut, a mržnja manjine mogla bi biti fitilj za rasplet. Zapravo, zakon je upaljena šibica za potpalu pri primjeni spakovanog poslijeponoćnog zakona o „slobodi” vjeroispovijesti. U tom apsurdnom poduhvatu manjine, njihova partijska homogenost puca s eruptivnom energijom litija, puca, jer pojedinci logično kontaju „ja ne želim da učestvujem u tome nasilju”. Ili „ko god dovodi u pitanje opstanak osmovjekovne Srpske pravoslavne crkve je moj neprijatelj, neprijatelj većine”. Pominjem samo jedan dan, 23. februar 2020. U Podgorici i Nikšiću, u ova dva grada 100.000 demonstranata na ulici, od toga broja 70.000 u Podgorici. Pale su u sjenku transatlantske integracije i ideje o novom svjetskom (bez)poretku i proradilo je izvorno rodoljublje u Crnoj Gori. Poznate „iskorake” Crne Gore ka EU slušamo već desetak godina. Ovi iskoraci ka zadatom cilju podsjećaju na Zenonovu aporiju o „Ahilu i kornjači”. Povika zvaničnika da je „Crna Gora ugrožena odozdo, iznutra” izaziva gorki podsmijeh onih na ulici. Imamo suprotnu poruku 200.000 ljudi sa litija koja bi se mogla svesti na slogan – „Crna Gora je ugrožena odozgo”. Poslije podužeg vremena, Crnogorci su se opet pokazali kao kremen soj. Čitamo da se svijet divi Crnoj Gori i da se dešava nešto nestvarno. Dešavalo se i ranije nešto nestvarno, ne samo 13. jula. Nahijska Crna Gora za bitke na Krusima 1796. nije imala više od 40.000 stanovnika. Potukla je armadu turske imperije do nogu. A sedam godina prije Karađorđeve bune potukla je vojsku imperije u bici na Martinićima. Izlaz, odnosno odnos prema Srbima, kojih je u Crnoj Gori trećina mogli bi naći u učenju Karla Šmita, danas priznatog klasika politikologije i jurisprudencije, pravnika evropskog formata. Svoja gledišta zasniva na ideji „prava naroda” koju je suprotstavio liberalnoj teoriji „ljudskih prava”. Svaki narod po njegovom shvatanju ima pravo na kulturnu suverenost, očuvanje svog duhovnog, istorijskog i kulturnog identiteta. Ovaj pristup ne podstiče ekstremni nacionalizam. U poslovnom svijetu Zapada mušterija je uvijek u pravu, a u demokratskom društvu narod je uvijek u pravu.

(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---